Josip Kalasancijski rođen je 31. srpnja 1558. godine u Peralta de la Sal, pokrajina Aragonija (Španjolska). Roditelji su mu bili bogati pa su ga školovali na sveučilištu u Valenciji. Zbog zaljubljene rođakinje bježi na sveučilište u Alcali.

Svećenikom postaje 1583. godine. Biskup iz Urgeia imenuje ga generalnim vikarom cijele biskupije. Josip je razdijelio naslijeđeni imutak siromasima. Sprijateljio se sa sv. Kamilom de Lellisom, a obojica su se istaknuli dvoreći bolesne od kuge koja je zahvatila Rim 1595. Pristupa Bratovštini kršćanskoga nauka. Svoju ideju o besplatnom školovanju i kršćanskom odgoju siromašne djece priopćio je župniku župe sv. Doroteje don Antoniju Brendaniju. On mu je stavio na raspolaganje dvije župne prostorije te mu obećao pomoć.

U studenome 1579. utemeljuje Družbu pobožnih kršćanskih škola ili kraće: ‘pijariste’. Osnovao je prvu pučku školu u Europi koju je već 1611. pohađalo 1.000 učenika. Red se brzo proširio preko granica Italije. Družba je odobrena 1621., a prvi joj je poglavar bio Josip od Calasanze. Častohlepni svećenik Mario Sozzi pred crkvenim vlastima naziva Josipa senilnim i nesposobnim za generala družbe. On postaje generalom družbe i dovodi je do ruba propasti. Josipa napada i nekakva Olimpija, rođakinja papina, zbog premještaja njezina ispovjednika u drugo mjesto. Zajedno je s njegovim protivnicima isposlovala od pape Inocenta X. ukidanje reda piarista godine 1646.

Josip je umro je 25. kolovoza 1648. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 1748. godine. Papa Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom svih pučkih kršćanskih škola svijeta. Časti ga Udruženje katoličkih učitelja u Španjolskoj, a središte pobožnosti je u kući i crkvi sv. Pantaleona u Rimu. Tu je svetac živio 36 g. i tu su mu i relikvije.

U našoj katedrali na glavnom oltaru je kip sv. Josipa Kalasancijskog. Na poziv vojne uprave u Bjelovaru 16. listopada 1761. došli su redovnici pijaristi, braća Hubert i Ignacije Diviš. Kao redovnici koji se bave školstvom, otvorili su već 5. studenoga 1761. školu za djecu vojnih časnika, a od 1763. njihovu školu pohađala su i građanska djeca. Uza školstvo i službu kapelnika vojne glazbe, započeli su od 1761. i vjersku djelatnost u kapelici, koja je pripadala župi sv. Marije Magdalene u Kapeli. Imali su privremeni smještaj za svoju školu i stanovanje. Odredbom kraljice Marije Terezije, konačno je 10. travnja 1765. započelo kopanje temelja za crkvu u Bjelovaru.

Bečki dvor, kao patron župa u Vojnoj krajini, odredio je na početku 1771. godine da se u Bjelovaru osnuje župa i povjeri pijaristima. Hubert Diviš svečano je 22. veljače 1772. kanonski uveden u upravu novoosnovane župe sa sjedištem u Bjelovaru. Crkva je od 1772. godine župna, a posvetio ju je 15. listopada 1775. zagrebački biskup Josip Galjuf. Od 1772. do 1774. godine izgradili su pijaristi, desno i lijevo od crkve, svoj kolegij i školu, gdje su plodno djelovali do ukinuća »reformom« cara Josipa II.