• SAKRAMENT KRŠTENJA

    Sakramenat krštenja je temelj cijeloga kršćanskoga života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja. Krštenje je sakramenat preporođenja vodom i riječju.

    Priprava za krštenje: svaka stvar zahtijeva određenu pripravu pa tako i primanje sakramenata. Važno je stoga da roditelji i kumovi budu otvoreni Božjoj milosti preko riječi biskupa, prezbitera ili đakona. Svećenik (prezbiter) dogovara se sa roditeljima i kumovima za pouke, posebno kada se radi o krštenju prvog djeteta. Roditelji i kumovi imaju obavezu bez odgađanja proći te pouke. Pouke se mogu obaviti i izvan mjesta krštenja u slučaju da je netko zaposlen negdje dalje ili kumovi žive dalje, pa mogu pouke proći i kod drugog svećenika.

    Važan dio priprave roditelja i kumova za krštenje je i sakramenat svete ispovijedi kako bi pomireni s Bogom i ljudima čista srca mogli primiti Svetu Pričest, osim u onim slučajevima gdje zbog zapreka ili smetnji roditelji ne mogu primiti taj sakramenat. Obično se kod priprave prolazi i sam obred krštenja da roditelji i kumovi u njemu mogu bolje sudjelovati.

    Tko može biti kršten?
    Prema Katekizmu katoličke Crkve krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten. Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Izričito je posvjedočena od II. stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli “domovi” primali krštenje, pritom krštavala i djeca.
    Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početaka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat (priprava za krštenje odraslih) je u tom slučaju nužan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život on mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.

    Što sve treba pribaviti za krštenje?
    Treba imati krsnu svijeću i malu bijelu haljinicu

    Tko može krstiti?
    Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono što čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.

    Tko može biti kum ili kuma?
    Zakonik kanonskog prava kaže slijedeće:
    Kan. 872 – Neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krštenja i da vjerno izvršava obveze povezane s krštenjem.
    Kan. 873 – Neka se uzme samo jedan kum ili jedna kuma ili i kum i kuma.
    Kan. 874:
    prgf 1. Da bi se nekome dopustilo da preuzme službu kuma potrebno je:
    1. da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako ih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu.
    2. da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka
    3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom (10 Božjih zapovijedi) i preuzetom službom (da nije rastavljen i ponovno oženjen i ako je oženjen da je vjenčan sakramentalno)
    4. da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom
    5. da nije otac ili majka krštenika.
    prgf. 2. Neka se krštena osoba koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici ne dopusti, osim zajedno s katoličkim kumom, i to samo kao svjedok krštenja.

    Određivanje imena
    Kan 855. – roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju. Dešava se više puta da roditelji daju lijepo ime, ali na stranom jeziku. Ne bismo se trebali stidjeti svojeg jezika. Svako ime nešto znači, a za nas vjernike ime koje dobiva dijete na krštenju je ime pojedinog sveca koji nas zagovara na nebesima.

    Mjesto krštenja
    Budući da se krštenjem postaje i članom župne zajednice logično je da krštenje bude i u župnoj crkvi župe gdje osoba koja želi biti krštena živi, osim u posebnim prilikama (npr. ako je crkva zatvorena zbog radova ili slično).

    Vrijeme krštenja
    Iako se može krstiti svakog dana, ipak se preporučuje da se redovito krsti u nedjelju ili, ako je moguće, u vazmenom bdijenju. Preporuča se da krštenje bude za vrijeme mise, jer se dijete krsti i u vjeri Crkve, stoga je dobro da bude prisutna i vjernička zajednica.

    Prijava krštenja
    Dobro je dva mjeseca prije javiti se župniku, radi detaljnih dogovora u svezi krštenja i ponijeti sa sobom kopiju rodnoga lista od kandidata za krštenje, kao i posvjedočenje za kuma.
  • SAKRAMENT SVETE POTVRDE

    Sveta Potvrda je sakramenat u kojem primamo puninu Duha Svetoga, odnosno sedam darova Duha Svetoga.

    Sedam darova Duha Svetoga :
    1. Mudrost
    2. Razum
    3. Savjet
    4. Jakost
    5. Znanje
    6. Pobožnost
    7. Strah Božji

    Tko može primit sakramenat Sv. Potvrde?
    Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakramenat Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno, vjernici su obavezni primiti sakramenat potvrde pravodobno. Sakramenat krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

    Djelitelj potvrde
    Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu.
    Potvrdu dijeli biskup ili delegat mažući svetim uljem čelo potvrđenika i govori: Npr.” Marija, primi pečat dara Duha svetoga.” Firmanik odgovori – AMEN. Biskup nastavi: “Mir tebi”, firmanik odgovori – I s duhom tvojim. Kum cijelo to vrijeme stoji iza firmanika i drži svoju desnu ruku na desnom ramenu firmanika.

    Kum na svetoj Potvrdi
    Vrijedi isto kao i kod krštenja. Zakonik kanonskog prava kaže slijedeće:
    Da bi se nekome dopustilo da preuzme službu kuma potrebno je:
    1. da ga odredi sam firmanik da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu.
    2. da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik smatra da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka
    3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom (10 Božjih zapovijedi) i preuzetom službom (da nije rastavljen i ponovno oženjen i ako je oženjen da je vjenčan sakramentalno)
    4. da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom
    5. da nije otac ili majka firmanika

    Pripava za svetu Potvrdu
    Priprava traje više godina kroz školski i župni vjeronauk, a ona završna priprava odvija se zadnju godinu (osmi razred) na župnom vjeronauku. Osim školskog i župnog vjeronauka nezamjenjivu ulogu imaju roditelji te vjerski život u obitelji: molitva, polazak na svetu misu, razgovor o vjeri, vjerski primjer roditelja.

    Na koncu župnik nakon konzultacije sa “ORDINARIJEM – BISKUPOM” odlučuje kada će dotični kandidat primiti sakramenat Sv. Potvrde, da li sa svojom generacijom ili će se odgoditi za slijedeću godinu.
  • SAKRAMENAT POKORE I POMIRENJA – SVETA ISPOVIJED

    Na sam dan uskrsnuća, uvečer, Gospodin Isus ukaza se apostolima i reče im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). Oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja daje se posebnim sakramentom, koji zovemo sakramenta obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.
    Tko griješi nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve, kojoj svaki kršćanin treba biti kameni živi.

    Sakrament pokore sastoji se od triju pokornikovih čina i od svećenikova odrješenja.
    Čini pokornika:
    – priznanje grijeha
    – kajanje i obećanje da ćemo nastojati biti bolji
    – odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine (pokore)

    Tko želi postići pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora svećeniku ispovjediti sve teške grijehe koje još nije ispovjedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nužna, Crkva je ipak živo preporučuje.
    Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina “zadovoljštine” ili “pokore” da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku (kod nas je to obično molitva, ali može i nešto drugo).

    Tko može opraštati grijehe u svetoj ispovijedi?
    Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su od crkvene vlasti dobili ovlast odriješivanja.
    Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:
    – pomirenje s Bogom
    – otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima
    – otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha
    – mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha
    – povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu

    NEKA PITANJA I ODGOVORI U VEZI SVETE ISPOVIJEDI

    Što je to sveta ispovijed?
    Sveta ispovijed je sakramenat u kojem nam dragi Bog preko svećenika oprašta naše grijehe.

    Što trebamo učiniti prije nego idemo na svetu ispovijed?
    Prije nego idemo na svetu ispovijed moramo ispitati svoju savjest, to jest, trebamo se sjetiti što smo sagriješili.

    Što nam pomaže da se možemo lakše sjetiti svojih grijeha?
    Pomaže nam ispit savjesti, pitanja koja su napisana u molitveniku ili Božje i Crkvene zapovjedi.

    Što je to grijeh i tko čini veliki ili teški grijeh?
    Grijeh je uvreda dragoga Boga, a teško griješi onaj koji u velikoj stvari, svjesno i svojevoljno prekrši Božju ili Crkvenu zapovijed.

    Kakvih grijeha ima?
    Ima velikih ili teških grijeha i malih ili lakih grijeha.

    Koje smo grijehe dužni ispovjediti na svetoj ispovjedi?
    Dužni smo ispovjediti sve grijehe kojih se sjećamo, osobito velike ili teške grijehe i za njih treba reci i koliko smo ih puta učinili, barem otprilike.

    S kojim grijehom ne smijemo ići na sv. pričest?
    Na svetu pričest ne smijemo ići ako na duši imamo veliki ili teški grijeh. Ako imamo samo mali ili laki grijeh možemo ići na svetu pričest, ali se prije trebamo za te male grijehe pokajati.

    Koju nam milost dragi Bog daje u sakramentu svete ispovjedi?
    Daje nam milost oprosta od grijeha, drugim riječima daje nam milost kojom nas opet posvećuje (posvetnu milost)

    Što je potrebno da bi naša ispovijed bila dobra – valjana?
    Potrebno je iskreno ispovjediti sve, osobito teške grijehe, mora nam biti žao što smo uvrijedili dragoga Boga i moramo čvrsto odlučiti da ćemo se truditi biti bolji.
  • SAKRAMENAT SVETOG REDA

    Sveti red je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremena nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima: to je dakle sakrament apostolske službe.
    Ima tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat. Sakrament je ustanovljen na Veliki četvrtak.

    BISKUP – prima puninu sakramenta reda koji ga uključuje u biskupski zbor i čini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i članovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlašću pape, nasljednika svetog Petra.

    PREZBITERI – oni su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupa; oni oko svoga biskupa čine “prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu.

    ĐAKONI – oni su zaređeni za zadatke služenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrše pod pastirskom vlasti svoga biskupa.

    Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon čega slijedi svečana posvetna molitva kojom se za ređenika od Boga traže milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu službu. Ređenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.
    Crkva podjeljuje sakrament reda smo krštenim muškarcima čije su sposobnosti za vršenje službe prikladno utvrđene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.
    U latinskoj Crkvi sakramenta reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju da ga obdržavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i služenju ljudima.
    Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.
  • SAKRAMENAT ŽENIDBE

    Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te rađanju i odgajanju potomstva.

    Kako se sklapa ženidba?
    Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne ljubavi. Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštenog predstavnika Crkve), svjedoka i vjerničke zajednice.

    Kakav je to sakramenat?
    Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova “najdragocijenijeg dara”, djeteta.

    Može li se ženidba sklopiti više puta?
    Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primiti svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

    Važno za ženidbu !
    – zaručnik i zaručnica trebaju sami i slobodno odlučiti o vjenčanju
    – valja se javiti svom župniku (bilo kod zaručnika ili zaručnice) šest mjeseci prije sklapanja ženidbe
    – proći zaručnički tečaj
    – pribaviti valjane dokumente (o tome obavještava dotični župnik)
    – župnik vrši postupak za ženidbu prilikom čega se utvrđuju svi detalji
    – župnik sam zaručnike uvodi u bit samog obreda i potiče ih na sakramenat pokore i pomirenja kao i njihove svjedoke, roditelje, rodbinu i ostale.
    – za sakramentalno valjano sklopljenu ženidbu nema rastave, može se eventualno ženidba poništiti, ali da bi se to izbjeglo valja postupak za ženidbu obaviti savjesno i točno.
  • BOLESNIČKO POMAZANJE

    Bolesničko pomazanje je sakramenat kojemu je svrha da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.

    Gdje je temelj sakramenta bolesničkog pomazanja?
    Temelj nalazimo u Svetom pismu: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika! Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostit će mu se.” (Jak 5,14-15).

    Kada se može primiti sakrament bolesničkog pomazanja?
    Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji. Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja, kad se bolest pogoršala. Ako se radi i o bolesti pishičke ili duhoven naravi može se primiti bolesničko pomazanje

    Tko može dijeliti taj sakrament?
    Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničkog pomazanja; pri dijeljenju služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.

    Bitna radnja u slavlju sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.

    Važno!!!
    Ne treba se čekati zadnji trenutak prije smrti pa primiti bolesničko pomazanje, ili ga ne primiti jer se zakasnilo. Nego kada se bolest pojavi i u nekom početnom stadiju treba pozvati svećenika. Ne treba se bojati da, tko primi bolesničko pomazanje, da će odmah umrijeti, jer se prilikom pomazanja moli i za ozdravljenje i mnogi ozdrave nakon toga. Ako se radi o starijim ljudima, mogu jednom godišnje primiti bolesničko pomazanje bez obzira na bolest. Bog nam preko tog sakramenta daje neprocjenjive milosti, stoga ih se ne treba bojati primati! U bolnici obično postoji svećenik koji je na raspolaganju, a u župi je to župnik.
  • EUHARISTIJA – SVETA MISA

    Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života.
    Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,51.54.56.)

    Papa Franjo kaže slijedeće o Euharistiji (svetoj misi):
    Euharistija zajedno s krštenjem i potvrdom, zauzima središnje mjesto u “kršćanskoj inicijaciji” i predstavlja izvor samoga života Crkve. Iz toga sakramenta ljubavi, naime, proizlazi svaki autentični hod vjere, zajedništva i svjedočenja. Nećemo nikada moći dovoljno zahvaliti Gospodinu za dar koji nam je dao euharistijom!

    To je tako veliki dar i zbog toga je važno ići na misu nedjeljom. Idemo na misu ne samo zato da molimo, već da primimo pričest, taj kruh koji je tijelo Isusa Krista koji nas spašava, oprašta nam, sjedinjuje nas s Ocem. Lijepo je to činiti! I svake nedjelje idemo na misu, jer je to dan Gospodinova uskrsnuća. Zato je nedjelja tako važna za nas. I s euharistijom osjećamo tu pripadnost Crkvi, Božjem narodu, Božjem Tijelu, Isusu Kristu.

    Od čega se sastoji euharistijsko slavlje?

    Ulazna procesija – svećenik i ministranti dolaze prema svetištu pokleknu približe se mensi (žrtvenik – stol na kojem se služi sveta misa) koju svećenik poljubi. Svećenik sve prisutne pozdravi.

    Kajanje – nakon pozdrava svećenik sebi i prisutnima posviješćuje što nije bilo dobro u odnosu prema Bogu i ljudima te sebe i njih poziva na kajanje.

    Služba riječi – obuhvaća spise proroka tj. Stari zavjet, i spomen-zapise apostola, tj. njihove poslanice i evanđelja; nakon homilije (propovijedi) koja potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja”, te se oživotvori, slijede prošnje za sve ljude, prema riječima Apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavlaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljianja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti.

    Prinos darova – na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino što žće svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv.

    Euharistijska molitva- s euharisijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom stižemo u srce i na vrhunac slavlja. Tu se darovi prinešeni posvećuju

    Obred pričesti – molitva Očenaš već uvodi u slavlje pričesti. Nakon Očenaša svećenik moli za mir u svijetu i poziva sve na pozdrav mira. Nakon lomljenja kruha svećenik uranja mali komadić hostije u kalež, a vjernici mole ili pjevaju za to vrijeme milost Božju. Svećenik izmolivši molitvu poklekne, podigne hostiju govoreći: “Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta”. Ljudi odgovore o o svojoj nedostojnosti i mole za Božje ozdravljenje. Zatim svećenik i djelitelji pričesti dijele pričest.

    Otpust – euharistija završava blagoslovom da se slavljenici mogu kao blagoslovljeni vratiti u svoju svakodnevnicu
  • PITANJA I ODGOVORI U VEZI SVETE MISE (SVETE PRIČESTI)

    Što je sveta pričest?
    Sveta pričest je sakramenat u kojem primamo pravo Isusovo tijelo i pravu Isusovu krv pod prilikama kruha i vina.
    Gdje kruh i vino postaju Isusovo tijelo i Isusova krv? Kruh postaje pravo Isusovo tijelo, a vino prava Isusova krv na svetoj misi kada svećenik nad kruhom izgovori Isusove rijeci sa posljednje večere: ”UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI, OVO JE MOJE TIJELO KOJE ]E SE ZA VAS PREDATI”, a nad vinom:” UZMITE I PIJTE IZ NJEGA SVI, OVO JE KALEŽ MOJE KRVI, NOVOGA I VJECNOGA SAVEZA, KOJA ]E SE PROLITI ZA VAS I ZA SVE LJUDE NA OTPUŠTENJE GRIJEHA. OVO ČINITE MENI NA SPOMEN.”

    Što je sveta misa?
    Sveta misa je žrtva i spomen na Isusovu posljednju ili oproštajnu večeru, na njegovu muku smrt na križu i uskrsnuće.

    Kakve duše smijemo Isusa primiti u svoje srce?
    Čiste duše, to znači da na duši nemamo ni jedan VELIKI ILI TEŠKI GRIJEH

    Tko ne može primiti Svetu pričest?
    Onaj tko na sebi ima veliki ili teški grijeh. Tko ne može dobiti odrješenje na Svetoj ispovijedi – ako je netko samo civilno vjenčan ili živi kao u braku a nije vjenčan, ako se ne može crkveno vjenčati, a vjenčan je civilno ili nešto slično.

    Koliko vremena prije svete pričesti ne smijemo ništa jesti ni piti osim vode?
    Jedan sat, ali to se ne odnosi na bolesnike.

    Što treba odgovoriti kada nam svećenik daje Isusovo tijelo i kaže: TIJELO KRISTOVO?
    Treba odgovoriti AMEN kao i kod opraštanja grijeha na svetoj ispovjedi.

    Što znaci riječ AMEN?
    AMEN ima značenje kao da smo rekli VJERUJEM. Kod svete ispovjedi to znaci da vjerujemo da nam je dragi Bog oprostio grijehe, kod svete pričesti AMEN znači da vjerujemo da smo pod prilikom kruha primili Isusovo tijelo.

    Kako se najbolje pripremiti da Isusa dostojno primimo u svoje srce?
    Najbolja priprema je ako pažljivo i pobožno sudjelujemo u svetoj misi, a nakon pričesti treba zahvaliti Isusu za njegovu neizmjernu ljubav prema nama. Najbolja zahvala je ako i mi pokazujemo ljubav prema njemu tako da se čuvamo grijeha i ostanemo uvijek njegovi prijatelji.